Nakon napada u zagrebačkoj školi: moramo li se sada bojati jedni drugih?

Piše: Kiara Mikulčić Kralj · 13. rujna 2026.

Dok ovo pišem, razmišljam o ponedjeljku. Učenici će ponovno staviti knjige u torbe, ući u školske hodnike i pokušati nastaviti tamo gdje su stali u petak. Možda će neki putem gledati druge učenike drukčije nego prije. Možda će provjeravati tko što nosi ili se pitati može li se nešto slično dogoditi i u njihovoj školi.
Napad u zagrebačkoj školi postao je glavna vijest u medijima. Peti dan nove školske godine, u novoj školi, trebao bi izgledati sasvim drukčije. Još pokušavaš zapamtiti imena novih profesora, pronaći učionicu i shvatiti s kim ćeš provoditi odmore. Razmišljaš o tome hoćeš li se uklopiti. Ne očekuješ da će učenik u školu donijeti nož i njime napasti vršnjaka.

Napad u zagrebačkoj školi dogodio se u prvom tjednu nove školske godine

Upravo se to dogodilo u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Petnaestogodišnji učenik napao je drugog učenika, a ozlijeđena je i djelatnica škole koja mu je pokušala pomoći.

Jedan nasilni čin promijenio je više života

Obojica učenika tek su krenula u prvi razred srednje škole. Prema informacijama objavljenima nakon napada, sukobu je navodno prethodila svađa, ali sve okolnosti događaja trebaju utvrditi policija i druge nadležne službe. Kada pročitaš takvu vijest, teško je samo odložiti mobitel i nastaviti sa svojim danom. Posebno zato što su i napadač i žrtva gotovo naši vršnjaci. To nisu neki odrasli ljudi iz svijeta koji nema veze s nama. To su učenici koji su nekoliko dana ranije, kao i svi drugi prvaši, prvi put ušli u novu školu. 

Jedan nasilni čin promijenio je više života. Ne znamo što se točno događalo između tih učenika niti što je napadač mislio prije nego što je uzeo nož. Možemo samo nagađati, a nagađanje nikome ne pomaže. Znamo, međutim, da svađa nije opravdanje za napad

Možemo biti bijesni, povrijeđeni, poniženi ili uvjereni da nam je netko učinio nešto strašno. Možemo se posvađati i izgovoriti riječi zbog kojih ćemo kasnije požaliti. Ali kada netko odluči uzeti oružje i ozlijediti drugu osobu, problem nije riješen već se stvara mnogo veći problem. 

Ozlijeđene osobe sada se moraju oporavljati, njihovi bližnji prolaze kroz strah, a učenici koji su vidjeli napad moraju živjeti s tim prizorima. Osumnjičeni učenik jednim je postupkom teško obilježio i vlastitu budućnost. O njegovoj odgovornosti i svim okolnostima događaja odlučivat će nadležne institucije. To ne znači da ne treba pokušati razumjeti što je dovelo do napada. Ali razumjeti nečije probleme nikada ne znači opravdati nasilje. 

Trebamo li u školu nositi nešto za samoobranu?

Nakon ovakvog događaja lako je pomisliti: trebam li i ja u torbi imati nešto čime se mogu obraniti? Sada će se ponovno govoriti o pregledavanju torbi, zaštitarima, čvršćim vratima i detektorima metala. 

Kad sam prvi put razmišljala o tome, detektor metala činio mi se kao dobro rješenje. Ipak, nijedna pojedinačna mjera ne može zajamčiti da se nasilje nikada neće dogoditi. Zato mislim da sigurnost ne počinje i ne završava na ulazu u školu. Važni su i razgovori o nasilju i rješavanju sukoba, dostupni školski psiholozi i pedagozi te odnosi u kojima učenici znaju da mogu prijaviti problem i da će ih netko ozbiljno saslušati.

Ne znamo što je dovelo do ovog napada i ne možemo tvrditi da bi ga jedna radionica, razgovor ili sigurnosna mjera sigurno spriječili. Bijes, tuga, loša ocjena ili problemi kod kuće sami po sebi ne pretvaraju osobu u napadača. Mnogi ljudi prolaze kroz teške trenutke, a nikada ne ozlijede drugoga. Ipak, mislim da bismo morali stvarati školu u kojoj se problemi primjećuju, u kojoj se o sukobima razgovara prije nego što postanu ozbiljniji i u kojoj se konkretne prijetnje ne odbacuju kao šala.

Ako se sutra u školi ne osjećaš sigurno

  • Nemoj u školu nositi oružje ili predmet kojim se namjeravaš braniti.
  • Izravnu prijetnju, unošenje oružja ili poruku o planiranom nasilju odmah pokaži odrasloj osobi.
  • Ako ti prva osoba ne povjeruje, obrati se drugoj odrasloj osobi kojoj vjeruješ.
  • U neposrednoj opasnosti udalji se na sigurno i nazovi 112 ili 192.
  • Nemoj ostajati kako bi snimao događaj i ne pokušavaj sam razoružati napadača.
  • Ako te strah ometa u spavanju, učenju ili odlasku u školu, razgovaraj s roditeljem, školskim psihologom, pedagogom ili liječnikom.

Što učiniti ako primijetiš prijetnju?

Zateknete li se u neposrednoj opasnosti, udaljite se, upozorite odraslu osobu i nazovite 112 ili 192. Nemojte ostati kako biste snimali što se događa. Ne pokušavajte sami razoružati osobu koja ima nož.

Je li svaki učenik potencijalni napadač? Nije. Jedan strašan događaj ne znači da se iza svakog poznatog lica krije netko tko će nas napasti. Strah nakon ovakve vijesti može nas uvjeriti da je opasnost posvuda. Možemo početi promatrati svakoga tko je tih, ljut, povučen ili drukčiji kao moguću prijetnju. To nije pošteno, a može dodatno izolirati učenike kojima je zapravo potrebna podrška. 

Može li se svaki napad spriječiti?

Nije svaka svađa najava nasilja, ali izravnu prijetnju treba shvatiti ozbiljno. Postoji razlika između toga da nekoga unaprijed obilježimo kao opasnog i toga da reagiramo na konkretne riječi ili postupke koji nas zabrinjavaju. 

Strah nije sramota. Neki će nakon ovoga samo odmahnuti rukom i reći da ne žele razmišljati o tome. Netko drugi možda neće moći zaspati, koncentrirati se na nastavi ili ući u školsku zgradu bez straha. Mogu se pojaviti ljutnja, mučnina, nervoza ili stalno provjeravanje gdje su izlazi i tko ulazi u učionicu. 

Nema jednoga ispravnog načina reagiranja na zastrašujući događaj. Ali ako strah ne prolazi, postaje sve jači ili ometa odlazak u školu, spavanje i svakodnevni život, važno je razgovarati s roditeljem, školskim psihologom, liječnikom ili drugom stručnom osobom. 

Roditelji pritom ne trebaju odmahivati rukom i govoriti da dijete dramatizira. Bolje je pitati: „Što te u svemu ovome najviše plaši?” Ponekad nam ne treba savršen odgovor. Treba nam odrasla osoba koja će nas saslušati i pokazati da naše pitanje shvaća ozbiljno. 

Kako se u ponedjeljak vratiti u školu?

Škola ne smije postati mjesto na kojem jedni druge gledamo kao moguće neprijatelje. Sigurnost ne znači praviti se da se ništa nije dogodilo, ali ni svakoga se bojati ili u torbi nositi oružje. Ona znači znati da prijetnju smijemo prijaviti, da će nas netko saslušati i da probleme ne moramo rješavati sami. 

Šutnja ne zaustavlja nasilje. Razgovor, pravodobna reakcija i pomoć ponekad mogu. Ako te je događaj jako uznemirio: Hrabri telefon za djecu i tinejdžere dostupan je na broju 116 111, radnim danom od 9 do 20 sati. U istom je terminu dostupan i WhatsApp chat. Roditelji mogu nazvati 0800 0800. U neposrednoj opasnosti zove se 112 ili 192. (Hrabri telefon)

Scroll to Top
Zdravi klik
Pregled privatnosti

Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.