Upravo se to dogodilo u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Petnaestogodišnji učenik napao je drugog učenika, a ozlijeđena je i djelatnica škole koja mu je pokušala pomoći.

Jedan nasilni čin promijenio je više života

Obojica učenika tek su krenula u prvi razred srednje škole. Prema informacijama objavljenima nakon napada, sukobu je navodno prethodila svađa, ali sve okolnosti događaja trebaju utvrditi policija i druge nadležne službe. Kada pročitaš takvu vijest, teško je samo odložiti mobitel i nastaviti sa svojim danom. Posebno zato što su i napadač i žrtva gotovo naši vršnjaci. To nisu neki odrasli ljudi iz svijeta koji nema veze s nama. To su učenici koji su nekoliko dana ranije, kao i svi drugi prvaši, prvi put ušli u novu školu. 

Jedan nasilni čin promijenio je više života. Ne znamo što se točno događalo između tih učenika niti što je napadač mislio prije nego što je uzeo nož. Možemo samo nagađati, a nagađanje nikome ne pomaže. Znamo, međutim, da svađa nije opravdanje za napad. 

Možemo biti bijesni, povrijeđeni, poniženi ili uvjereni da nam je netko učinio nešto strašno. Možemo se posvađati i izgovoriti riječi zbog kojih ćemo kasnije požaliti. Ali kada netko odluči uzeti oružje i ozlijediti drugu osobu, problem nije riješen već se stvara mnogo veći problem. 

Ozlijeđene osobe sada se moraju oporavljati, njihovi bližnji prolaze kroz strah, a učenici koji su vidjeli napad moraju živjeti s tim prizorima. Osumnjičeni učenik jednim je postupkom teško obilježio i vlastitu budućnost. O njegovoj odgovornosti i svim okolnostima događaja odlučivat će nadležne institucije. To ne znači da ne treba pokušati razumjeti što je dovelo do napada. Ali razumjeti nečije probleme nikada ne znači opravdati nasilje. 

Trebamo li u školu nositi nešto za samoobranu?

Nakon ovakvog događaja lako je pomisliti: trebam li i ja u torbi imati nešto čime se mogu obraniti? Sada će se ponovno govoriti o pregledavanju torbi, zaštitarima, čvršćim vratima i detektorima metala. 

Kad sam prvi put razmišljala o tome, detektor metala činio mi se kao dobro rješenje. Ipak, nijedna pojedinačna mjera ne može zajamčiti da se nasilje nikada neće dogoditi. Zato mislim da sigurnost ne počinje i ne završava na ulazu u školu. Važni su i razgovori o nasilju i rješavanju sukoba, dostupni školski psiholozi i pedagozi te odnosi u kojima učenici znaju da mogu prijaviti problem i da će ih netko ozbiljno saslušati.

Ne znamo što je dovelo do ovog napada i ne možemo tvrditi da bi ga jedna radionica, razgovor ili sigurnosna mjera sigurno spriječili. Bijes, tuga, loša ocjena ili problemi kod kuće sami po sebi ne pretvaraju osobu u napadača. Mnogi ljudi prolaze kroz teške trenutke, a nikada ne ozlijede drugoga. Ipak, mislim da bismo morali stvarati školu u kojoj se problemi primjećuju, u kojoj se o sukobima razgovara prije nego što postanu ozbiljniji i u kojoj se konkretne prijetnje ne odbacuju kao šala.