Kada zdrava prehrana postane opsesija? Znakovi upozorenja kod tinejdžera
Piše: Kiara Mikulčić Kralj · 11. listopada 2026.
Vikendom ustajemo kasnije, a radnim danom žurimo u školu pa ne stignemo doručkovati. Ili ujutro jednostavno nismo gladni. Nakon škole ručak dočekamo bez osobitog apetita. Nešto smo ipak gricnuli putem kući… Večera? Ne mogu, moram paziti na liniju.
Poznato? Mnogi se tinejdžeri barem u nekom razdoblju prepoznaju u takvim mislima i dnevnom rasporedu. Između škole, obveza, druženja i društvenih mreža hrana lako isklizne iz dana. S vremenom obrok prestaje biti nešto uobičajeno i postaje smetnja, izvor nelagode, možda čak i prijetnja. Hoću li se od ovoga udebljati? Je li ono što mi je na tanjuru dovoljno zdravo? Koliko ima kalorija?
Jedan preskočeni doručak, odbijena večera ili čitanje deklaracije ne znače da tinejdžer ima poremećaj prehrane. Znakovi upozorenja pojavljuju se kada pravila o hrani postanu rigidna, izazivaju strah i krivnju te počnu ometati druženje, školu, obiteljske odnose ili zdravlje.
Kako prepoznati granicu između interesa za zdravu prehranu i pretjerane, opsesivne zaokupljenosti hranom? Odgovore smo potražili kod Karle Sesartić, mag. psihologije, iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Kako roditelj ili tinejdžer može prepoznati razliku između interesa za zdravu prehranu i pretjerane, opsesivne zaokupljenosti hranom?
Iako „na van“ ponekad nije lako razlučiti je li interes za zdravu prehranu kod osobe autentičan ili poprima potencijalno problematične karakteristike, ključna razlika leži u motivaciji i fleksibilnosti u odnosu prema hrani. Naime, osoba koja nastoji unaprijediti svoje prehrambene navike u pravilu ne moralizira hranu, odnosno ne dijeli ju na „dobru“ i „lošu“, niti od sebe očekuje da u svakoj situaciji odabere „zdraviju“ opciju. Istodobno može tolerirati odstupanje od svojih uobičajenih prehrambenih navika, bez osjećaja krivnje i potrebe da takav izbor naknadno poništi ili kompenzira.
S druge strane, kod osobe koja je opsesivno zaokupljena hranom prehrambena pravila mogu postati rigidna i zauzimati središnje mjesto u svakodnevnom funkcioniranju. Vlastitu vrijednost može početi povezivati s time koliko se uspješno pridržava tih pravila, dok konzumacija hrane koju smatra „nezdravom“ može negativno utjecati na njezino raspoloženje. U podlozi takvog odnosa prema hrani nerijetko može biti i potreba za kontrolom tjelesne težine, odnosno mršavljenjem. Pitanje koje se tu može postaviti je to podržavaju li moje prehrambene navike da živim kvalitetnije ili ja svoj život prilagođavam pravilima o hrani?
Koji su prvi znakovi upozorenja da odnos prema „zdravoj prehrani“ više nije zdrav?
Iako osoba može iz dobre namjere započeti s uvođenjem određenih pravila u prehranu, ona s vremenom mogu postati sve rigidnija i prerasti u preokupaciju hranom koja počinje utjecati i na druga područja života, poput društvenog ili akademskog. Neki od vidljivijih znakova mogu biti učestalo provjeravanje sastojaka i nutritivnih vrijednosti proizvoda, sve dulji popis „zabranjenih“ namirnica, reakcije uznemirenosti kada „zdrava“ hrana u određenoj situaciji nije dostupna. Zbog takvih pravila osoba može početi izbjegavati druženja s prijateljima i obitelji, osobito kada ona uključuju zajedničke obroke. Manje uočljivi, češće „unutarnji“ znakovi mogu uključivati pretjeranu zaokupljenost hranom, osjećaj krivnje, srama ili tjeskobe te samokažnjavanje nakon konzumacije hrane koju osoba smatra „nezdravom“.
U današnje vrijeme se sve češće govori o ortoreksiji, odnosno poremećaju koji opisuje problematičnu preokupaciju „zdravom“ prehranom. Iako ona još nije prepoznata kao službena dijagnoza poremećaja hranjenja, teškoće koje ona podrazumijeva mogu biti vrlo ozbiljne te zahtijevaju stručnu procjenu.
Koliko su kod tinejdžera česti strah od šećera, masti, ugljikohidrata ili osjećaj krivnje nakon određene hrane?
Za sada nema pouzdanih podataka o zastupljenosti ovakvih obrazaca među hrvatskim adolescentima. Ipak, u kliničkoj praksi zamjećujemo sve veću osviještenost o prehrani i kvaliteti prehrane, a što se može povezati sa širokom dostupnošću informacija na Internetu i društvenim mrežama te brojnim trendovima i „dijetama“ koje se ondje promoviraju.
Može li stalno čitanje deklaracija i inzistiranje na „čistoj prehrani” biti znak da je potrebna stručna pomoć?
Može, osobito kada se učestalost takvih ponašanja povećava te kada ona kod osobe uzrokuju značajnu uznemirenost ili počinju ometati svakodnevni život. Ipak, važno je razmotriti postoji li za takvo ponašanje drugi, opravdan razlog. Primjerice, osoba može imati alergije ili neka druga medicinska stanja zbog kojih obraća posebnu pozornost na sastojke.
Kakvu ulogu u razvoju takvih obrazaca imaju društvene mreže, fitness sadržaji i poruke o „discipliniranoj“ prehrani?
Sadržaji na internetu i društvenim mrežama koji su usmjereni na izgled i „zdravu“ prehranu mogu štetno utjecati na odnos prema hrani, osobito kada pružaju nerealne standarde s kojima se mladi uspoređuju. Ipak, važno je naglasiti da izloženost takvim sadržajima sama po sebi ne znači da će osoba razviti teškoće te da u njihovom razvoju mogu sudjelovati i drugi čimbenici, poput onih psiholoških i bioloških.
Jedan od popularnih trendova na društvenim mrežama su „What I eat in a day“ („Što jedem u danu“) sadržaji, u kojima najčešće influenceri prikazuju svoje dnevne obroke. Takvi sadržaji mogu stvoriti iskrivljenu sliku o tome kako bi „idealna“ prehrana trebala izgledati te stvarati iluziju da će osoba, ako se hrani na isti način kao njezin internetski uzor, postići sličan izgled. S mladima je važno razgovarati o tome tko im određeni savjet daje, ima li za njega odgovarajuće stručne kompetencije te kako se osjećaju nakon izlaganja takvim sadržajima.
Kako roditelji mogu reagirati, a da ne pojačaju strah, kontrolu ili osjećaj krivnje oko hrane?
Važno je ozbiljno shvatiti uznemirenost djeteta te pokazati razumijevanje za to da mu je teško. Poruke poput „Samo jedi i prestani razmišljati” mogu dovesti do suprotnog učinka i još većeg otpora prema promjeni. Također je važno ne posramljivati dijete te izbjegavati komentiranje njegova izgleda, ali i osvijestiti vlastite izjave o tijelu i hrani jer djeca itekako slušaju kako odrasli govore o sebi.
Kada je pravi trenutak za razgovor sa psihologom ili drugim stručnjakom?
U pravilu, kada strah, krivnja ili pravila oko hrane počnu ometati svakodnevni život. Važno je pritom ne fokusirati se samo na tjelesne promjene, poput mršavljenja, budući da izgled i tjelesna težina sami po sebi nisu dostatan pokazatelj ozbiljnosti teškoća. No u slučajevima pojave tjelesnih tegoba i promjena, poput brzog gubitka težine, vrtoglavice ili nesvjestice, važno je obaviti i liječničke preglede.
Koju biste jednu poruku posebno željeli uputiti tinejdžerima koji imaju osjećaj da moraju jesti „savršeno zdravo“?
Hrana nije nešto što treba zaslužiti, niti ono što jedeš određuje tvoju vrijednost. Briga o zdravlju ne bi trebala značiti stalnu kontrolu, strah od hrane ili osjećaj krivnje. Ako se prepoznaješ u ovome, važno je potražiti pomoć. Znaj da nisi sam/a i da ne moraš kroz to prolaziti sam/a.
Mag. psihologije Karla Sesartić
Tko je mag. psihologije Karla Sesartić?
Karla Sesartić magistrica je psihologije zaposlena u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Diplomirala je psihologiju 2020. godine na Sveučilištu Erasmus u Rotterdamu, smjer kliničke psihologije, a zatim i na Hrvatskom katoličkom sveučilištu 2023. godine. Pripravnički staž obavila je u području školske psihologije, na dvije osnovne škole u Zagrebu. Za vrijeme studija je volontirala u Psihijatrijskoj bolnici Sv. Ivan – u dnevnoj bolnici za poremećaje hranjenja te na Nacionalnom pozivnom centru za žrtve i svjedoke kaznenih djela i prekršaja.